VILINSKI MED I TAJNE ODRASTANJA

Amalija Vitezović

Čitaoce prethodnog romana Maje Cvetković Sotirov, „Francuska avantura“, obradovaće njena nova knjiga „Dečak i vila” jer će se susresti sa univerzumom u koji su već imali prilike da zavire ali sada sa novim junacima i novim izazovima. To naravno nipošto ne znači da će čitaoci koji se prvi put susreću sa prozom pomenute autorke imati ikakvih teškoća da se uklope u njima još nepoznati vilinski svet.
Glavne junake srećemo već u samom naslovu: dečak i vila. Dečak je emotivan, talentovan i maštovit, ali je usamljen. I baš kao što je usamljenom Malom Princu potrebna njegova lisica, kao što je Mališi potreban njegov Karlson s Krova, Kalvinu njegov Hobs, Agiju njegova Ema, tako se i u dečakovom životu pojavljuje prijateljica-vodič: vila.
Većina bajki su priče o odrastanju, te u njima glavni junak sazreva kroz rešavanje niza zadataka. Međutim, za razliku od klasičnih bajki – kako narodnih tako i umetničkih – gde se junak bori sa čudovištima ili traga za predmetima koji imaju čarobna svojstva, dečak u ovoj priči već na samom početku dobija magični predmet: vilinski med. A zadaci koje rešava su vežbe iz učenja empatije: vilinski med, naime, omogućava svakom ko ga okusi da zaviri u sećanja druge osobe.
Svaki naredni zadatak je sve teži. U prvom, dečak se upoznaje sa detinjstvom i mladošću vile po imenu gospođa Beskrila, koja je zbog svog fizičkog nedostatka bila odbačena od okoline, ali je uspela, otkrivši svoje skrivene talente i veštine, da se uklopi u vilinski svet, stekne poštovanje i otkrije kako da voli samu sebe. Dečak tako, kroz njeno iskustvo, saznaje koliko je nepravedno odbacivati nekoga zato što je drugačiji.
U sledećem zadatku, saznaće kako se treba postaviti prema nekome ko odbija pomoć okoline, što je, kao što smo sigurno u životu već iskusili, problem koji često muči i mnoge odrasle ljude. Kroz životnu priču vilana koji ne prestaje da pati za svojom umrlom suprugom, opet otkrivamo značaj empatije – najbitnije je da uradimo ono što je u našoj moći, da razumemo i pružimo podršku, a konkretniju pomoć prepustimo onima koji su toj osobi bliski. Ni dečak ni vila ne mogu pomoći starom vilanu – to je zadatak s kojim se ukoštac moraju uhvatiti njegova deca, i dečak se s tim mora pomiriti, koliko god da je snažna njegova želja da olakša tuđu patnju.
Potom sledi još složeniji zadatak: kako se nositi sa zavišću i ljubomorom koje su skrivene u svakom od nas, i još teže – kako prepoznati manipulativne osobe koje, iz svojih sebičnih motiva, u nama bude i raspiruju baš te destruktivne porive i okreću nas protiv naših najbližih. Ovde se ponovo srećemo s likovima iz „Francuske avanture”: čuvar-vilom Anđelinom, njenom rođakom, zlom vilom Gromlinom i njihovom bakom, profesorkom Nanom i saznajemo kako je došlo do razdora između njih.
Naposletku, čarobni med dečaku daje uvid u teškoće s kojima se suočila njegova vlastita porodica. Kao što čuveni književni junak Hari Poter, uranjajući u sito-za-misli, otkriva važne stvari o svojim roditeljima i profesorima, tako i naš junak saznaje šta se u prethodnih nekoliko godina dešavalo s njegovim dekom, bakom, roditeljima i tetkom.
Tu se proces odrastanja, međutim, ne završava. Iako je na početku sklopio vilinski Ugovor o odrastanju, dečak na kraju od toga odustaje i vraća se mami i tati. U tom pogledu se ova priča opet udaljava od klasičnih bajki u kojima junak sazri kad ispuni svoj cilj – a mnogo je bliža realnom životu u kome, zapravo, neprekidno emotivno sazrevamo i razvijamo svoju sposobnost empatije i komunikacije s drugima.
Dečak i vila, glavni junaci knjige, nisu imenovani, što doprinosi univerzalnosti priče – svako dete će se utoliko lakše poistovetiti s dečakom, a svaki odrasli čitalac sa vilom. Posebnu draž i nov nivo čitanja ovog dela jeste i njegova aktuelnost. Primera radi, motiv prezauzetih roditelja koji zbog posla ne uspevaju da se dovoljno posvete svom usamljenom detetu sreće se u književnosti za decu još od „Bliznakinja“ Eriha Kestnera (1949), preko „Beskrajne price“ Mihaela Endea (1979) do „Agija i Eme“ Igora Kolarova (2002).
Među zanimljivim detaljima koji će čitaocima svakako privući pažnju, izdvaja se jezička inventivnost autorke. Pored vila, tu su i vilani; vilinska bića pozdravljaju se sa vilindan; neka imena zasnovana su na onomatopejskim rečima, kao što su zla vila Gromlina i letelica-vremeplov Šklopocija; a imena nekih mesta nam živopisno dočaravaju njihov izgled (Crnokamena kućica). Bilo bi zaista interesantno da autorka nastavi u tom pravcu i u narednim knjigama nam ponudi još neke originalne reči i nazive kojima će dodati osoben kolorit vilinskom univerzumu koji je stvorila.
Pomenimo još i sjajne ilustracije Vladimira Mančića, čiji smo talenat već imali prilike da upoznamo u „Francuskoj avanturi“. Njegov jedinstveni stil se izvanredno uklopio u kreaciju čudesnog sveta u kome se odvija fabula ovih dveju priča.
Određene rečenice i delovi dijaloga grafički su izdvojeni u tekstu drugačijim slogom. To su svojevrsne misli-sentencije koje plene svojom jednostavnom, iskrenom i neposrednom emotivnom dubinom, podsećajući po duhu na čuvene citate iz nekih dobro poznatih knjiga za decu, kao što su „Mali Princ“ Antoana de Sent Egziperija i „Vini Pu“ Aleksandra Alana Milna. Takvi citati sasvim dobro funkcionišu i samostalno, izdvojeni iz glavne priče. Upravo na taj način, predstavljajući nam, na poslednjoj strani knjige, nekoliko citata iz svojih budućih priča, Maja Cvetković Sotirov pobuđuje našu radoznalost i nestrpljenje da otkrijemo kakve nas avanture još očekuju u njenom vilinskom svetu.